Prioriteti

Bila je nedjelja navečer i ja sam, iz dosade, išla kuhati. (to se obično dogodi kad gledam nešto na TV-u i reklame traju toliko dugo da odustanem od TV-a). Taj dan smo trenirali noge i bio je poprilično dobar trening, no iz vedra neba me pitao: “Idemo sutra ujutro u gym?”, a ja sam bila onako: “Hm, nisam planirala… ali imat ću već skuhan ručak… Pa hajmo!”. I tako se potrefe dani kad treniramo danima za redom i bude nam super, a nismo niti znali da nam može biti toliko super. Lakše je u dvoje, priznajem, ali tek kad se na to navikneš. Ranije mi nije bio problem trenirati sama, putovati satima do teretane, uz to studirati, raditi; no sad priznajem da bih se odmah krenula žaliti da se na to vratim. Razmazih se u međuvremenu.

Uglavnom, dobila sam inspiraciju za pisanjem jer me netko nedavno pitao, po stoti put, odakle mi volja za ovo i da bi on / ona  preskočio/la onaj period privikavanja kad ti je teško i prebacio/la se na ovo moje sad. Zamislila sam se. Upitala sam samu sebe je li mi uistinu ikad bilo teško. Kroz glavu mi je prošlo probijanje kroz mećavu dok sam još živjela na staroj lokaciji i putovala ukupno dva sata da bih otišla na zumbu. Ludo, znam, no išla sam. Sjetila sam se nošenja sve one prtljage dok još nisam imala auto. Jedna vrećica, druga vrećica, ruksak. Silne stvari i cjelodnevno izbivanje iz kuće. Je li mi bilo teško? U tom trenutku ne. Naravno, iz ovog stajališta mi je to teško zamisliti, no tad sam samo radila ono što me ispunjavalo. Kroz glavu mi je prošlo nekoliko protupitanja na ono prvo pitanje, tj. izjavu, koja me navela na razmišljanje. Zašto uopće osjećaš da bi trebao raditi ovo što ja radim? Zašto imaš potrebu za preskakanjem privikavanja? Zar ne osjećaš unaprijed na nešto ne valja u tom pristupu i da sam sebi garantiraš neuspjeh? Voljela bih kad bih ljudima bila u stanju objasniti da je u redu što sam im uzor ja ili bilo tko drugi, ali da trebaju prestati slijediti druge i, za promjenu, pitati sebe što točno žele ostvariti. I ja bih rado učila 5 stranih jezika, ali sam se, s vremenom, pomirila da to ne mogu ili ne želim ispuniti. U ovom periodu života odlučila sam se za treniranje, s nadom da ću jednom stići oboje. Za primjer, osjećam laganu ljubomoru kad čujem da netko, primjerice, ide na tečaj njemačkog nakon posla. Ne dajem mu to do znanja, kažem bravo i nastavim svojim putem. Ne žalim se. Svjesna sam da sam odabrala svoje prioritete, iako sam godinama ranije i ja pohađala tečajeve. I meni je ta osoba na neki način uzor, ali neću joj prići sa stavom “Da barem ja to stižem, svaka čast…”, jer bih stizala da uistinu želim stići. Kužite? Iz tog razloga ne očekujem da me netko uzdiže u nebesa jer treniram ujutro prije posla. Ne smatram to ničim drugim nego odabirom prioriteta. Zato me pitanje s početka zateklo. Zbilja nikad nove stvari i stvari koje odaberem raditi nisam smatrala teškima. Teškim bih smatrala npr. odlazak na plivanje prije posla. Zašto? Jednostavno zato što nisam ljubitelj. I to je sasvim u redu. Ne voliš trčati? Možda bi tebi plivanje odgovaralo. Ne voliš teretanu? Danas postoji grupnih programa u izobilju. Ne voliš hodati? Vozi bicikl. Samo uključi maštu i odgovori samom sebi na pitanje što uistinu želiš postići. Odgovor će biti osjećaj, jer svi za time težimo. Alat je proizvoljan. Zašto se onda mučiti s nečim što ne voliš? Odaberi lakši put i uživaj u procesu.