O odnosu s hranom i komunikaciji s tijelom

U zadnje vrijeme sve više nailazim na tekstove koji zagovaraju zdrav ODNOS prema hrani, ali opušteniji NAČIN prehrane, o čemu sam i sama htjela pisati već duže vrijeme. Na to su me naveli prvi mjeseci trudnoće i od tad se svašta skupljalo po glavi, ali nisam bila sposobna pisati i objavljivati.

Kad si trudna posebno se “moraš dovesti u red”, unositi kvalitetnije namirnice jer hraniš biće u razvoju itd. Takve rečenice iskakale su svuda i bile u svakoj knjizi koju bih krenula čitati. Komentari ljudi oko mene na sve to bi uvijek bili odmahivanje glavom i to kako se barem ja ne moram ništa brinuti jer ne znaju nikog tko se hrani bolje. Kako je to izgledalo u stvarnosti? Izgledalo je tako da je moje tijelo odbijalo jesti sve što sam godinama prije jela, a okrenulo se puno čudnijim i nekvalitetnijim izborima. Sjećam se jednog odlaska u dućan prije nego je sve to krenulo. Nakupovala sam povrća, jaja, avokada, bjelanjaka (…) i odlučila pobrinuti se da unosim dovoljno vitamina i minerala, srediti večere koje su mi uvijek zadavale problem i ponovno naumila svoju prehranu učiniti savršenom (kao da dosad nije valjala!). Prošla su možda dva dana od tog mog nauma do mučnina i gađenja prema zdravijoj hrani. Desilo se doslovno preko noći i trajalo dobra tri mjeseca. Ok, mučnine su srećom prestale ranije, ali ono odbijanje hrane koju sam obožavala je ostalo. Tako sam prvi put u životu trebala doslovno baciti nešto od hrane koju sam kupila. Proteinske tosteve, avokada, bjelanjak… Duša me boljela, ali nisam se mogla natjerati, a ujedno sam živjela u uvjerenju da ću se jednog dana samo probuditi i da ću ih ipak moći iskoristiti. To se dogodilo, ali prekasno za neke namirnice. Tih mjeseci prvi sam put zakoračila u pekaru pored koje sam živjela godinama. Peciva su mi najednom najviše odgovarala, ali povremeno i pizza, hrenovke, kebab, burger itd. Svejedno, u većini slučajeva su to bili ugljikohidrati: riža, griz, tost, banane, žitarice, štrukli, peciva… sve sa što manje aroma i okusa. To je bilo ono što sam najlakše probavljala i što sam mogla jesti u skoro svako doba. Za nekog kome se prehrana bazirala najviše na proteinima i mastima i za ogromnog ljubitelja povrća, ovo je bio šok.

Kako sam se zapravo osjećala? Prvo što se probudilo bila je, naravno, krivnja. Onaj stari osjećaj koji nisam osjećala godinama. Krivnja zbog sebe, ali i zbog malog bića kojem ne osiguravam dovoljno kvalitetnih namirnica. Ta me krivnja podsjetila na početke i na sve ove godine kojih živim ovim načinom života. Stala sam i pomislila kako baš ništa nisam sve ove godine postigla ako ću se osjećati krivom i predbacivati si. Ono što je u mojoj glavi stvaralo najveći “problem” (osim svih loših izbora hrane) bio je i nedostatak proteina u prehrani. Nekad savršeno praćen unos, a sad unos koji se triput smanjio. Zatim sam se sabrala i pokušala realno sagledati situaciju.

Istina je da zadnjih tjedana pojedem svašta što ranije ne bih, ali i dalje to nisu zabrinjavajuće količine. I dalje se trudim ručati uglavnom “po starom”, a sve ostalo su dodaci kroz dan. Istina je da ne unosim puno proteina u svoj organizam, ali istina je i da ne treniram i ne krećem se pa mi oni ne trebaju kao nekada. Istina je da se mogu hraniti puno bolje od ovoga, ali zahvalna sam na svakoj hrani koju unesem u svoj organizam, jer ne mogu jesti puno i jer mi treba svaka energija. Istina je da unosim najviše ugljikohidrata i da bih trebala težiti nekom ujednačenom unosu proteina, masti i ugljikohidrata, ali istina je i da tijelo na ugljikohidrate trenutačno najbolje reagira. Istina je da me rastužuje što sam podbacila kad bih trebala biti najbolja, ali uvjerena sam da neće potrajati. Smirila sam se i odlučila poraditi na strpljivosti, pouzdati se u tijelo i vjerovati da ono zna najbolje. Fokusirala sam se na komunikaciju s tijelom više no ikad i tako sam nastavila sve do sada, po pitanju hrane i po pitanju treninga. Nakon nekoliko dana razočarenja u sebe nastupilo je nekoliko mjeseci neizmjerne ljubavi prema vlastitom tijelu i izgradnje odnosa kakav nismo imali nikad dosad. Tijelo će znati kad mu je previše ili premalo. Tijelo će znati kad mu nedostaje nekih nutrijenata. Tijelo će znati kad mu treba aktivnosti ili odmora. Tijelo treba naučiti slušati. Tijelo treba prestati ignorirati, a nekad smo to u stanju činiti čak i godinama. Sebični smo. Puštamo raznim uvjerenjima i trenutnim ugodama da nam kontroliraju život, a da toga uopće nismo svjesni.

Iako sam sve ovo krenula osvješćivati još prije 5 godina, za mene su prvi mjeseci trudnoće bili test tijela za mene. I znate onaj osjećaj kad riješite test osrednjeg rezultata, ali je to u vašoj glavi petica kao kuća? Ili kad otrčite utrku daleko od prvog mjesta, ali ste u vašoj glavi pobjednik? E, tako bismo se trebali uvijek osjećati u odnosu sa svojim tijelom. Pobjednici, iako daleko od postavljenih definicija savršenosti. Najbolja verzija sebe. Ne izgledom, nego osjećajem, a njih ne bismo trebali zanemarivati.

Neizmjerno sam zahvalna na tome što sam trudnoću dočekala fizički i mentalno spremna, jer ovo nije period u kojem se smije naći imalo mjesta bilo kakvim poremećajima u prehrani ili previsokim fitness ciljevima. Ponovno sam osvijestila neke od starih saznanja. Ne trebamo se hraniti savršeno, ali trebamo biti svjesni onoga što unosimo u svoj organizam. Postoje bolji i lošiji izvori hrane, ali nije dobro u potpunosti isključiti niti jedan. Dogodit će se periodi u kojima će tijelo tražiti nešto izvan naših ustaljenih rasporeda treninga i menija. Ne trebamo zanemarivati te osjećaje, ali ne trebamo im se niti dugoročno prepustiti jer tad izlazimo iz okvira onoga što mu je zaista potrebno. Trebamo naučiti činiti ono najbolje za sebe: za svoje tijelo i za svoju psihu. Trebamo težiti njihovom skladu. Zapitajmo se kakva je naša komunikacija s tijelom i koliko puta smo ga ignorirali?

Ja sam se zaista samo probudila jednog jutra i osjetila ponovnu želju za jajima, posnim/zrnatim sirom, povrćem, whey proteinom, kikiriki maslacem, orašastim grickalicama, … nakon puna tri mjeseca potpunog zaobilaženja. Nikako ne smatram da su moji izbori namirnica jedini dobar izbor, ali trenutačno mojem tijelu najbolje odgovaraju, baš kao što su mi ranijih mjeseci više odgovarali ugljikohidrati, toliko da sam mogla doručkovati, ručati i večerati običnu rižu bez ičega, iako su to bili ekstremi. 🙂 Zaista samo treba biti svjestan svega što se nudi (svakako osvijestiti pojam nutrijenata i težiti nekom ravnomjernom unosu) i prilagoditi potrebama svoga tijela. Nikakve prisilne dijete i planovi prehrane neće dugoročno funkcionirati, u što god vas netko uspije uvjeriti. Tijelo se neće složiti.