Brzi otkucaji srca i hormon sreće

Kad bih morala birati najdraži mi oblik treninga, govoreći o treningu kao rješavanju stresa i onom “osjećaju nakon”, svakako bi to bilo trčanje. Moja priča o trčanju počela je još u onim davnim, tinejdžerskim danima kad smo trčale krugove oko livade na tjelesnom, uz vodstvo najmanje mi dragog profesora tjelesnog (iako mu profesorica iz srednje uvelike konkurira). Već u tim trenucima osjetila sam kako mi se sviđa otpustiti mozak od svega i nesmetano trčati, bez obzira na ostale, na vrijeme ili na ono deranje kako trčimo sporije od nečije bake (to je najblaži oblik koji sam imala prilike čuti, ali pretpostavljate kako nije imao motivacijski efekt na nas). Nekako je uz te “motivacijske” govore, krive ljude i mjesta, moja želja za trčanjem ili bavljenjem sportom također potisnuta negdje pod tepih. O tome kako sam ju ponovno probudila ću pisati neki drugi put, a sad ću nastaviti u trkačkom smjeru. Mnogo godina nakon onih prvih susreta s dobrim osjećajem za vrijeme i nakon trčanja na livadi imala sam prilike nekoliko puta ponovno kretati s trčanjem. Nekoliko puta je to bilo s nekom prijateljicom. Scenarij je bio takav da bih ja bila u boljoj fizičkoj spremi (jer sam i tad trenirala) pa bih njoj služila kao motivacija, a dok ona stane i ja bih trebala usporiti, unatoč onoj želji u meni koja mi naređuje da trčim. Umjesto toga, trčakarale smo tako neko vrijeme, uz povremene razgovore (što najviše mrzim), a kasnije završile na sladoledu i klupici. Obično se to dogodilo jednom. Stvarno bih voljela da se dogodilo više puta, barem s njezine strane, ali dobro. Drugi je slučaj bio trčanje s muškom ekipom, dečkom i njegovim prijateljem. To je izgledalo puno bolje od prvog slučaja, ali je ujedno značilo moje veliko zaostajanje za njima, s obzirom na to da su oni bili u boljoj formi, imaju duže korake itd., no barem sam mogla trčati, bez stajanja, bez pričanja, do samog kraja staze koju smo imali. Već tad sam krenula više uživati u trčanju. Priča se nastavila s time da sam počela i sama više trčati, u mjestu u kojem živim ili u parku, kad sam imala prilike tamo otići, jer je prilično daleko. Trčanje u mjestu u kojem živim me svake godine sve više iznervira, jer mi ne pruža slobodu kakvu volim imati dok trčim. Nebrojeni su scenariji u kojima sam se morala okrenuti ili zaustaviti, jer bi put kojim idem najednom zarastao i više ne postoji. Uz to, ljudi koje bih sretala nisu navikli vidjeti da se netko bavi sportom (još da je cura, e!) pa bi me uvijek zaustavljali i pokušavali pričati sa mnom, govorili mi kako meni “TO ne treba”, ispitivali me što radim, a jednom me jedan dečko iz vikendice pozvao na pivu, usred trčanja. Svaki sljedeći put kad bih odlučila trčati u svom kraju bio je s nadom da je put očišćen i da nema previše ljudi. Unatoč tim smetnjama, volim svoju šumu i volim svoje staze, više za šetnje, istina, ali ih svejedno volim. Kad bih morala birati najdraže mjesto za trčanje, meni bi to bio Maksimir. Staza bez kraja, ideš kojim god putem te noge nose, uživaš u prirodi koja je divna, ljude ne moraš pozdravljati, nadaš se da ćeš nekome možda poslužiti kao motivacija. U mjesece kad ne volim trenirati vani, zbog hladnoće, traka u teretani mi postaje najbolji prijatelj za rješavanje stresa nakon posla ili u bilo koje drugo doba. Na traci sam ujedno prvo i počela testirati svoje mogućnosti. Znate one sve opcije, namještanje cilja, kilometara, brzine, mjerenje otkucaja srca i potrošnje kalorija. Postalo mi je fora, jer najviše od svega volim dostizati vlastite rekorde i pokušavati iz prestići. Tako bih se zacrtala da ću trčati 20 min, a onda kad bih uspjela 25, posebno bih ponosno izlazila iz teretane. S vremenom sam polako pomicala minute i kilometre trčanja, ovisno o cilju kojeg imam tog dana/tjedna. Nekad trčim HIIT (High Intensity Interval Training) pa se trajanje treninga smanji, ali je potrošnja kalorija i jačina treninga puno bolja. Vjerujem da ste čuli za HIIT pa neću o njemu puno pisati, ali ja ga obično provodim između 10 i 15 minuta, izmjenjujući brzine od 10 km/h i 14-15 km/h. Trajanje svakog intervala je otprilike minutu i pol, iako to najčešće mijenjam, ovisno o tome kako se taj dan osjećam. Kad ne trčim HIIT, trčim s ciljem da što više kilometara uspijem prijeći u što manje minuta (neka vrsta utrke sa samom sobom). Trenutna cilj mi je 5 km, iako sam početkom godine trčala i 7-8 km (moram priznati da nikad nisam trčala 10 km i sad sam dobila ideju da i to isprobam). Za pet prijeđenih kilometara pokušavam doći ispod 25 min i s obzirom da sam to više puta uspjela, moram smisliti novi cilj. Nedavno sam sudjelovala na Magenta B2B run utrci, koju organizira Hrvatski telekom treću godinu za redom u nekoliko hrvatskih gradova. Na utrku se mogu prijaviti timovi iz zainteresiranih firmi u hrvatskoj, a cilj je potaknuti ljude iz poslovnog okruženja na aktivnost i druženje van radnog vremena, zbližiti ih u zdravom i sportskom duhu. Moram priznati da sam sretnica zbog toga što se i u manjoj firmi u kojoj radim našlo nekoliko zaljubljenika u sport koji smo se odlučili provesti jedan četvrtak poslijepodne na zraku, u tenisicama za trčanje, s brojevima na majicama i srećom na licu. Ono što me uvijek oduševi na takvim događajima je zajedništvo tisuće ljudi koji su došli na isto mjesto, s istim razlogom. Istina je da neki dođu samo zbog društva i ne očekuju puno od svog trčanja, ali to uopće nije bitno. Bitno je pokrenuti se, izaći iz one comfort zone koja se sastoji od odlaska kući nakon posla i ubijanja oka na kauču. Iz tih razloga ću uvijek biti za ovakve događaje i smatram da ih treba biti više. S ovom utrkom se u meni probudila želja da sudjelujem na njih više, što znam da i hoću, jer – zašto potiskivati nešto u čemu uživaš? Ovdje ne mislim o nekoj ozbiljnoj karijeri trkačice, već o povremenom trčanju cijelu godinu i ponekoj utrci, iz kojeg god razloga bila organizirana, jer ima nešto u tim brzim otkucajima srca, bistroj glavi i slobodi ispred tebe, a ima još nešto i u tom zajedništvu kad je oko tebe nekoliko tisuća ljudi. Ima nešto što te tjera da to ponoviš, vjerujte mi.

Poanta priče je – pronađi ono u čemu uistinu uživaš, prepusti se tome, koliko god te uvjeravali da si loš, jer s vremenom ćeš prestati biti. Vrlo brzo ćeš postati bolji od onih koji nikad nisu niti probali. Postat ćeš bolji od sebe jučer, prošlog mjeseca ili godine i upravo to ti neće dati da odustaneš. Kasnije više nitko neće pamtiti kakav si bio. Kasnije će vrijeme kad si bio loš u tebi buditi osjećaj ponosa i upravo to će te gurati naprijed. Zato pronađi ono što i tebi ubrzava otkucaje i ispunjava te srećom koja će te početi uvjeravati da možeš postići sve što naumiš. A znaš što? Uistinu i možeš, samo budi dovoljno lud da se usudiš probati.