Tijekom trudnoće slušala sam razne priče o porodu i majčinstvu, ali ne sebi tipične, a htjela sam. Toliko sam htjela poistovjetiti se s nekim, podijeliti iste muke s još nekim zaljubljenikom u sport i osviještenu prehranu. Većini ljudi nisam pričala o tome kako se stvarno osjećam jer sam mislila da neće razumjeti. I dalje to mislim, ali se ipak trudim biti glasnija i svojim primjerom ljudima širiti vidike na faze u kojima se nalazim. Zato sam odlučila napisati malo duži tekst o mom iskustvu trudnoće, poroda i majčinstva, u nadi da će pomoći nekoj od vas koje ćete ga pročitati, bilo kao izvor novih informacija ili samo kao podrška kad se budete nalazile u sličnim situacijama. Želim naglasiti i to kako smo sve različite, sve su trudnoće različite, tako i bebe. To je sasvim u redu i zato svrha ovog i sličnih tekstova nikako ne smije biti uspoređivanje, već motivacija na prilagodbu situaciji u kojoj se baš ti nalaziš. Sigurna sam da će nam se osjećaji povremeno poklapati, a situacije i uvjeti baš i ne, no to nije niti bitno, dokle god u glavi osvijestiš koje su tvoje mogućnosti i kako možeš iskoristiti ono što pročitaš.

Prvi mjesec trudnoće odrađivala sam treninge kod kuće jer nam je epidemiološka situacija zatvorila teretane. Tih tjedana odradila sam i nekoliko virtualnih utrka, s vrlo lošim tempom, što mi je bio lagani znak da se nešto događa. Jutro kad sam napokon napravila test i potvrdila svoje sumnje, otišla sam trčati od sreće, doslovno. Bila je subota ujutro, priroda je bila predivna i bilo je to najljepše trčanje koje u životu pamtim.

Već idućih dana usporila sam tempo, krenule su mučnine, umor i nimalo želje ni volje za treniranjem. Danima je glavna svrha bila da prođu i da dočekam neki lakši period. U najvećem fokusu mi je bilo održati zdravu i urednu trudnoću do kraja, zato sam osluškivala i najmanji znak koji mi je tijelo davalo. Godine bavljenja sportom i proučavanjem zdrave prehrane naučile su me komunicirati s tijelom, što mi je uvelike pomoglo u periodu trudnoće. Treninzima u teretani vratila sam se u drugom tromjesečju i istinski u njima uživala skroz do devetog mjeseca trudnoće. Drugo tromjesečje je u mom slučaju bilo zaista divno. Putovali smo na more i išli na izlete po Hrvatskoj, imala sam dovoljno energije za duže rute hodanja i klasične treninge kakve sam nekad odrađivala, samo s prilagođenim kilažama. U to vrijeme odvijalo se ljetno kolo virtualne lige trčanja i odlučila sam se prijaviti, makar svaku utrku prehodala. Trčala sam i šetala prirodom četiri vikenda u kontroliranim uvjetima, izrazito pazeći na srčani puls. Kako sam se približavala devetom mjesecu trudnoće tako sam osjećala da je vrijeme da zamrznem članarinu u teretani. Nisam imala volje ni snage vježbati, bilo s vlastitom težinom ili utezima. Pratim neke profile žena koje su trenirale u teretani do zadnjeg dana pred porod i to je sasvim u redu, ako je njihova zdravstvena i mentalna situacija to odobravala. Moja nije i nisam bila nezadovoljna sobom što nisam bila u treningu do zadnjeg dana. Naprotiv, bila sam ponosna što smo beba i ja dogurali toliko daleko. Ono što je meni najviše odgovaralo u devetom mjesecu trudnoće bilo je hodanje. Bio je prosinac i vrijeme nije moglo biti ružnije. Miks jeseni i zime u jednom: magla i blato, sunce koje se cijeli mjesec pojavilo jedva nekoliko puta. Da stvar bude gora (ili bolja?) živim u brdovitom kraju i moje su šetnje najčešće značile penjanje i spuštanje u nekoliko navrata. Međutim, ništa me nije zaustavljalo. Hodala sam, u kakvim god uvjetima trebalo, većinom sama. Sjećam se da sam tad kupila i svoje zadnje tenisice jer sam htjela imati neke koje ne puštaju vodu i s kojima mogu hodati po blatu (planinarskog tipa), a na tu ideju sam došla u periodu kad se više nisam bila u stanju sama obuti pa je isprobavanje tenisica u dućanu, uz muževu pomoć, bilo ravno treningu po stupnju zahtjevnosti za mene tada (ali bila sam jako sretna kad sam napokon mogla gacati bez brige da ću se uprljati). Kad mi je došlo Garminovo mjesečno izvješće o kretanju za prosinac, nisam se mogla dovoljno načuditi tome da sam u zadnjem mjesecu trudnoće imala najbolji dnevni prosjek koraka.

Mentalno se više nisam osjećala toliko dobro. Imala sam osjećaj da trudnoća traje godinama. U korona uvjetima doživljaj je bio još i gori. Većinu vremena imala sam moralne dvojbe oko toga je li se dobro viđati s prijateljima jer sam na svim pregledima ispunjavala upitnik o kontaktima, svojem općem stanju i mogućnosti da imam koronu. Pred kraj trudnoće bi mi bilo kakva izolacija ili bolest pala još i teže. Kafići i restorani su bili zatvoreni i tako sam odlučila sve kontakte svesti na minimum, za svaki slučaj. Srećom, porod sam dočekala zdrava, bez ijedne samoizolacije, ali psihički dosta nestabilna jer su mjeseci samoće i nemogućnost bavljenja najdražim aktivnostima donijeli svoje. Večerima sam na balkonu znala gledati u nebo, udisati svjež zrak i zamišljati da trčim. U tom trenutku toliko mi je trebalo da otrčim par krugova po kvartu, samo da razbistrim mozak. S obzirom na to da nisam bila u stanju to napraviti, odlučila sam ga zaposliti nekim drugim stvarima. Zadnji period trudnoće posvetila sam se  edukaciji o porodu i majčinstvu. Prošla sam nekoliko Rodinih tečajeva koji su mi bili od velike koristi jer sam u svemu bila potpuno nova, bez ikakvog doticaja s malim bebama dotad u životu. Najviše sam se educirala o dojenju i zahvalna sam na svim materijalima na koje sam u tom periodu nailazila, jer naše dojenje traje već tri mjeseca bez ikakvih poteškoća i s puno uživanja. Želim naglasiti da je sasvim u redu odlučiti se na neku drugu metodu hranjenja, iz kojeg god razloga. Osobno sam imala veliku želju uspostaviti dojenje i zato sam mu dala toliko pažnje već u trudnoći, za čime nimalo ne žalim. (*Slobodno se javite ako imate kakvih pitanja ili želite da podijelim s vama materijale i profile koji su meni pomogli.) Ono čemu nisam posvetila dovoljno pažnje je, recimo, babyhandling i općenito psihomotorni razvoj beba. Voljela bih da sam znala više jednom kad sam se stvarno našla s djetetom u rukama. No, sve se to može naučiti i u hodu, važno je naoružati se strpljenjem, voljom i dozom realnosti. Nitko se naučen nije rodio i nitko od tebe ne očekuje da s prvim djetetom znaš sve. Odmahni glavom na sve one komentare o majčinskom instinktu i tome kako bi SVE trebala prirodno znati. Polako, doći će sve na svoje iskustvom, edukacijom i prirodom, naravno. Roditeljstvo nije lagano, ali je predivno.

Porod je u mom slučaju prošao školski, za poželjeti. Bila sam jedna od onih rodilja o kojima su se sestre hvalile na hodnicima i pozivale me da im dođem opet. Ovdje opet moram naglasiti da sam ja imala ogromnu želju roditi prirodno, dobiti trudove, kontrolirati ih do samog kraja, tako da je aspekt psihičke pripreme opet odigrao svoju ulogu, ali sigurna sam da je fizička aktivnost u trudnoći također pomogla, kao i vrlo visok prag podnošenja boli koji prirodno imam. Dočekala sam zdravu i najljepšu bebu koju sam mogla poželjeti. Bila je to ljubav na prvi i svaki sljedeći pogled, a pravi izazovi su tek krenuli.

Uz svu edukaciju koju sam prošla, o postpartumu sam najmanje čitala i čula ili samo nisam htjela čuti. Znala sam da babinje traje 6 tjedana i vidjela se nakon tog perioda kako treniram, razmišljala sam o utrkama na proljeće. Trenutno su prošla više od tri mjeseca nakon poroda, u teretanu još nisam niti kročila, a kalendare utrka namjerno ne gledam (jer ne bih mogla podnijeti popis svih utrka koje propuštam). Na instagramu sam pisala o tome kako me nakon poroda dočekala dijastaza, odnosno razdvajanje trbušnih mišića. O dijastazi nisam znala puno, u trudnoći joj nisam davala previše pažnje, opet razmišljajući kako se to meni „ne može“ desiti jer sam u treningu i jer pazim na držanje, leđa itd. To je potpuno krivo. Dijastazu jednostavno može uzrokovati i sami položaj bebe u trbuhu i njezina veličina, uz sve mjere predostrožnosti. Moj je trbuh bio izrazito izbočen, što je iz profila bilo itekako vidljivo, a od naprijed se jedva moglo primijetiti da sam trudna. Tkivo je oslabjelo i mišići su se razdvojili tri prsta nakon poroda. Još u bolnici me pregledala fizijatrica i dala mi naputke o vježbanju kad stignem kući. Pod vježbanje mislim na sve moguće verzije disanja za ojačanje dubokih mišića trupa. Dala mi je i preporuku nošenja pojasa. U periodu babinja teško da sam se mogla ičemu posebno posvetiti, osim bebi, stoga sam krenula raditi na sebi tamo negdje u veljači, mjesec i nešto nakon poroda. Psihički i fizički sam osjećala da mogu. Beba se krenula lagano smijati i to mi je davalo snagu za svaki novi dan. Dotad sam se osjećala poprilično izgubljeno u svemu, fizički i mentalno slabo, iako sam već dva tjedna nakon poroda mogla normalno sjediti, kuhati nam (jednostavne) obroke i brinuti se o kućanstvu većinom sama. Unatoč tome, trebalo je proći neko vrijeme da prihvatim stanje u kojem se nalazim, da se ne krivim zbog stvari koje ne stignem napraviti, da maksimalno uživam u majčinstvu i da mi sve ostalo postane manje važno.

Nakon tri mjeseca od poroda napokon mogu reći da sam sasvim dobro i u onim danima koji netragom prođu, u borbi da pojedem pošten obrok, bez izlaska iz kuće, s bolovima u rukama od nošenja i u glavi od plakanja i zabavljanja. Pomirim se da je dan takav i ne trudim mu se oduprijeti. Kad dođe neki u kojem smo i beba i ja bolje raspoloženi, iskoristimo ga maksimalno. Puno se nosimo u marami, uživamo u zajedničkim šetnjama, koje su mi i u ovom periodu spas. U nekoj bližoj budućnosti planiram povratak u teretanu, početak trčanja i više bavljenja sobom općenito. Sat vremena u nekoliko dana nije puno, a može značiti mnogo. Treningom mijenjamo izgled, ali još i važnije – mijenjamo svoje stanje uma, zadovoljniji smo sobom, a djeca to itekako osjete, čitaju nas kao knjigu. Zato prestanimo osuđivati majke koje odluče raditi na sebi i traže svoj djelić vremena. To je vrijeme koje će donijeti dobro cijeloj obitelji. Budimo društvo koje podržava, a ne društvo koje osuđuje.

Zasad toliko, čitamo se opet nekom drugom prilikom. Pozdrav od nove mame. 🙂

Objava Trudnoća, porod i majčinstvo iz ugla fitnes entuzijasta pojavila se prvi puta na mindisthelimit.com.

Kad si trudna posebno se “moraš dovesti u red”, unositi kvalitetnije namirnice jer hraniš biće u razvoju itd. Takve rečenice iskakale su svuda i bile u svakoj knjizi koju bih krenula čitati. Komentari ljudi oko mene na sve to bi uvijek bili odmahivanje glavom i to kako se barem ja ne moram ništa brinuti jer ne znaju nikog tko se hrani bolje. Kako je to izgledalo u stvarnosti? Izgledalo je tako da je moje tijelo odbijalo jesti sve što sam godinama prije jela, a okrenulo se puno čudnijim i nekvalitetnijim izborima. Sjećam se jednog odlaska u dućan prije nego je sve to krenulo. Nakupovala sam povrća, jaja, avokada, bjelanjaka (…) i odlučila pobrinuti se da unosim dovoljno vitamina i minerala, srediti večere koje su mi uvijek zadavale problem i ponovno naumila svoju prehranu učiniti savršenom (kao da dosad nije valjala!). Prošla su možda dva dana od tog mog nauma do mučnina i gađenja prema zdravijoj hrani. Desilo se doslovno preko noći i trajalo dobra tri mjeseca. Ok, mučnine su srećom prestale ranije, ali ono odbijanje hrane koju sam obožavala je ostalo. Tako sam prvi put u životu trebala doslovno baciti nešto od hrane koju sam kupila. Proteinske tosteve, avokada, bjelanjak… Duša me boljela, ali nisam se mogla natjerati, a ujedno sam živjela u uvjerenju da ću se jednog dana samo probuditi i da ću ih ipak moći iskoristiti. To se dogodilo, ali prekasno za neke namirnice. Tih mjeseci prvi sam put zakoračila u pekaru pored koje sam živjela godinama. Peciva su mi najednom najviše odgovarala, ali povremeno i pizza, hrenovke, kebab, burger itd. Svejedno, u većini slučajeva su to bili ugljikohidrati: riža, griz, tost, banane, žitarice, štrukli, peciva… sve sa što manje aroma i okusa. To je bilo ono što sam najlakše probavljala i što sam mogla jesti u skoro svako doba. Za nekog kome se prehrana bazirala najviše na proteinima i mastima i za ogromnog ljubitelja povrća, ovo je bio šok.

Kako sam se zapravo osjećala? Prvo što se probudilo bila je, naravno, krivnja. Onaj stari osjećaj koji nisam osjećala godinama. Krivnja zbog sebe, ali i zbog malog bića kojem ne osiguravam dovoljno kvalitetnih namirnica. Ta me krivnja podsjetila na početke i na sve ove godine kojih živim ovim načinom života. Stala sam i pomislila kako baš ništa nisam sve ove godine postigla ako ću se osjećati krivom i predbacivati si. Ono što je u mojoj glavi stvaralo najveći “problem” (osim svih loših izbora hrane) bio je i nedostatak proteina u prehrani. Nekad savršeno praćen unos, a sad unos koji se triput smanjio. Zatim sam se sabrala i pokušala realno sagledati situaciju.

Istina je da zadnjih tjedana pojedem svašta što ranije ne bih, ali i dalje to nisu zabrinjavajuće količine. I dalje se trudim ručati uglavnom “po starom”, a sve ostalo su dodaci kroz dan. Istina je da ne unosim puno proteina u svoj organizam, ali istina je i da ne treniram i ne krećem se pa mi oni ne trebaju kao nekada. Istina je da se mogu hraniti puno bolje od ovoga, ali zahvalna sam na svakoj hrani koju unesem u svoj organizam, jer ne mogu jesti puno i jer mi treba svaka energija. Istina je da unosim najviše ugljikohidrata i da bih trebala težiti nekom ujednačenom unosu proteina, masti i ugljikohidrata, ali istina je i da tijelo na ugljikohidrate trenutačno najbolje reagira. Istina je da me rastužuje što sam podbacila kad bih trebala biti najbolja, ali uvjerena sam da neće potrajati. Smirila sam se i odlučila poraditi na strpljivosti, pouzdati se u tijelo i vjerovati da ono zna najbolje. Fokusirala sam se na komunikaciju s tijelom više no ikad i tako sam nastavila sve do sada, po pitanju hrane i po pitanju treninga. Nakon nekoliko dana razočarenja u sebe nastupilo je nekoliko mjeseci neizmjerne ljubavi prema vlastitom tijelu i izgradnje odnosa kakav nismo imali nikad dosad. Tijelo će znati kad mu je previše ili premalo. Tijelo će znati kad mu nedostaje nekih nutrijenata. Tijelo će znati kad mu treba aktivnosti ili odmora. Tijelo treba naučiti slušati. Tijelo treba prestati ignorirati, a nekad smo to u stanju činiti čak i godinama. Sebični smo. Puštamo raznim uvjerenjima i trenutnim ugodama da nam kontroliraju život, a da toga uopće nismo svjesni.

Iako sam sve ovo krenula osvješćivati još prije 5 godina, za mene su prvi mjeseci trudnoće bili test tijela za mene. I znate onaj osjećaj kad riješite test osrednjeg rezultata, ali je to u vašoj glavi petica kao kuća? Ili kad otrčite utrku daleko od prvog mjesta, ali ste u vašoj glavi pobjednik? E, tako bismo se trebali uvijek osjećati u odnosu sa svojim tijelom. Pobjednici, iako daleko od postavljenih definicija savršenosti. Najbolja verzija sebe. Ne izgledom, nego osjećajem, a njih ne bismo trebali zanemarivati.

Neizmjerno sam zahvalna na tome što sam trudnoću dočekala fizički i mentalno spremna, jer ovo nije period u kojem se smije naći imalo mjesta bilo kakvim poremećajima u prehrani ili previsokim fitness ciljevima. Ponovno sam osvijestila neke od starih saznanja. Ne trebamo se hraniti savršeno, ali trebamo biti svjesni onoga što unosimo u svoj organizam. Postoje bolji i lošiji izvori hrane, ali nije dobro u potpunosti isključiti niti jedan. Dogodit će se periodi u kojima će tijelo tražiti nešto izvan naših ustaljenih rasporeda treninga i menija. Ne trebamo zanemarivati te osjećaje, ali ne trebamo im se niti dugoročno prepustiti jer tad izlazimo iz okvira onoga što mu je zaista potrebno. Trebamo naučiti činiti ono najbolje za sebe: za svoje tijelo i za svoju psihu. Trebamo težiti njihovom skladu. Zapitajmo se kakva je naša komunikacija s tijelom i koliko puta smo ga ignorirali?

Ja sam se zaista samo probudila jednog jutra i osjetila ponovnu želju za jajima, posnim/zrnatim sirom, povrćem, whey proteinom, kikiriki maslacem, orašastim grickalicama, … nakon puna tri mjeseca potpunog zaobilaženja. Nikako ne smatram da su moji izbori namirnica jedini dobar izbor, ali trenutačno mojem tijelu najbolje odgovaraju, baš kao što su mi ranijih mjeseci više odgovarali ugljikohidrati, toliko da sam mogla doručkovati, ručati i večerati običnu rižu bez ičega, iako su to bili ekstremi. 🙂 Zaista samo treba biti svjestan svega što se nudi (svakako osvijestiti pojam nutrijenata i težiti nekom ravnomjernom unosu) i prilagoditi potrebama svoga tijela. Nikakve prisilne dijete i planovi prehrane neće dugoročno funkcionirati, u što god vas netko uspije uvjeriti. Tijelo se neće složiti.

Objava O odnosu s hranom i komunikaciji s tijelom pojavila se prvi puta na mindisthelimit.com.

Prijavila sam se u rekreativnoj (a ne natjecateljskoj) kategoriji i obećala si da se neću forsirati, maksimalno uživajući u svakom trenutku.  
S obzirom na to da do ovakve odluke nisam došla preko noći, već joj prethodi dosta istraživanja na temu aktivnosti u trudnoći, odlučila sam podijeliti s vama svoja saznanja, ovaj put fokusirajući se na aerobne aktivnosti (trčanje, hodanje, vožnja biciklom itd.). Neki drugi put ću se više dotaknuti težinskih treninga.

Prije nego krenem na samu temu, istaknula bih nekoliko stvari:

1. NISAM STRUČNJAK I UVIJEK VRIJEDI PRAVILO DA SE PRVO TREBA POSAVJETOVATI S LIJEČNIKOM

2. MOJA JE TRUDNOĆA ZASAD POTPUNO UREDNA, ZAKORAČILA SAM U PETI MJESEC I OSJEĆAM SE ODLIČNO

3. MOGU SE NAZVATI NAPREDNIM VJEŽBAČEM JER TRENIRAM REDOVITO VEĆ 5 GODINA

4. SVRHA TEKSTA NIJE USPOREDBA I KOPIRANJE, VEĆ DAVANJE SMJERNICA U NADI DA BI I VAMA ONE MOGLE POMOĆI

Uslijed djelovanja hormona estrogena i progesterona u trudnoći dolazi do niza promjena kardiovaskularnog sustava. Ovdje bih istaknula povećan minutni volumen krvi i povećanu frekvenciju rada srca, što je izraženo već u prvim tjednima trudnoće. Tijelo trudnica počinje proizvoditi više krvi za dovod kisika i hranjivih tvari plodu. Promjene se događaju i u respiratornom sustavu pa tako pluća svakim dahom udišu i izdišu više zraka nego prije. Trudnice zato dišu dublje i brže, opskrbljujući kisikom sebe i plod. Sve ove promjene posebno dolaze do izražaja u prva tri mjeseca trudnoće, što nije niti mene zaobišlo. Od svih simptoma trudnoće o kojima sam čitala, nekako sam najviše uspjela zanemariti umor i nedostatak energije. Sve dok me preko noći nije savladalo i više nisam znala tko sam do tog dana bila (a bila sam netko tko se ustaje u 5-6 ujutro, sprema ručak, odrađuje trening i ide na posao nasmiješena lica – sve to prije 9 sati ujutro). Najednom prije 9 sati ujutro nisam znala za sebe i bila sam nesposobna za išta. Pokušaji šetnje bili su takvi da bih svakih sto metara morala odmoriti, unatoč tome što sam se kretala najlaganijim mogućim tempom. Nakon penjanja na treći kat zgrade otkucaji bi mi došli do 130 u minuti i imala sam osjećaj da sam uspuhana više nego nakon odrađene utrke u periodu prije trudnoće. Tako su prolazili tjedni i mjeseci moje lagane i skoro nikakve fizičke aktivnosti. Tijelo nije dalo, a ja ga nisam mogla tjerati niti da sam to najviše htjela. Zatim je nastupio četvrti mjesec i lagano sam se krenula vraćati u svoju rutinu. Počela sam uključivati fizičku aktivnost iz dana u dan sve više. Sjećam se prve duže šetnje nakon nekoliko mjeseci i sreće koju sam osjećala. Krenula sam i dizati utege, vrlo smanjene kilaže u odnosu na prije, ali ne moram niti spominjati koliko me to vratilo u život. Tako se rodila i želja za trčanjem.

Imajući na umu promjene u kadiovaskularnom i respiratornom sustavu stanja u kojem se nalazim, odlučila sam potpuno “štreberski” pristupiti trčanju i bila sam uvjerena da mogu smisliti formulu koja će me koliko toliko ispunjavati i omogućiti mi da barem nekoliko metara tjedno pretrčim. Sve za onaj osjećaj koji mi je nedostajao.

Prvo čemu sam se posvetila bile su ZONE PULSA.

Već sam mjesecima prije trudnoće pratila otkucaje za vrijeme trčanja pomoću pametnog sata. Pokušavala sam si složiti optimalne treninge prema zonama u kojima sam trčala na određenom treningu. Kako oduvijek više naginjem trčanju dužina (5 do 20 km) tako bi moji treninzi trebali biti što manje iscrpljujući, kako bih mogla trčati što duže. Cilj pametnijeg trčanja je ne prelaziti tzv. anaerobni prag. Osobno ga doživljavam kao prag između ugode i neugode. Ako previše boravimo u području neugode, iscrpit ćemo tijelo i trening neće imati nekog učinka, a oporavak će trajati puno duže. Iskontroliranim treninzima moguće je pomicati ovaj prag, odnosno napredovati – na istom pulsu trčati bržim tempom. U trudnoći je posebno važno biti svjestan svog praga ugode u trčanju i držati se ispod njega, jer to nije vrijeme kada bismo trebali težiti nekom napretku već održavati formu i kretati se koliko nam tijelo to dopušta, kako bi se trudnoća i period nakon nje odvili što lakše za trudnicu. Dugo se vjerovalo da puls u trudnoći ne bi smio prelaziti 140 otkucaja u minuti. Prema kasnijim istraživanjima to ipak nije toliko striktno i poprilično je individualno od osobe do osobe. Svejedno, dobro služi kao neki okvir, u slučaju da ne pratite puls svakodnevno uz pomoć sata ili nekog sličnog pomagala. Osobno se držim malo iznad te granice, odnosno do zone 4 (81-85 % radnog pulsa (radni puls = maksimalni – minimalni puls)) od postojećih 5 zona pulsa. Zona 5 je crvena zona i nju naširoko izbjegavam u ovom periodu. Ovakvo praćenje pulsa odnosi se na sve aktivnosti u trudnoći. Cilj je ne zalaziti u previsoku zonu, neovisno radi li se o trčanju, hodanju, bicikliranju ili nekoj aktivnosti kao što je čišćenje kuće, rad na vrtu i slično. Naravno, kod treniranja je mogućnost iscrpljivanja povećana i više no ikad važno je slušati tijelo i paziti na formu. Osobno sam pokušala trčati prije otprilike mjesec i pol. To jutro sam se osjećala dobro i rekla sam si da idem probati, tek toliko da vidim kako tijelo reagira, bez ikakvog drugog cilja. Nije reagiralo baš najbolje i zato sam ideju trčanja prekrižila s pameti na neko vrijeme. Prošli vikend ponovno je bio pokušaj, ali je tijelo izreagiralo odlično i isključivo iz tog razloga odlučujem i nastaviti.

Da stvar bude jasnija, pripremila sam nekoliko slika iz aplikacije.

Prve slike prikazuju moj prvi pokušaj trčanja prije mjesec i pol. Trčala/hodala sam samo 2,5 km, sveukupno 22 minute, na ravnom asfaltnom terenu. Tih dvadesetak minuta kretala sam se s prosječnim pulsom 149 otkucaja u minuti, skoro polovicu vremena u narančastoj zoni.

Zaključak nakon ovog hodanja/trčanja je bio da se mom tijelu nije svidjela ideja trčanja, iako sam imala osjećaj da to mogu.

Slike ispod prikazuju moj drugi pokušaj trčanja prošle nedjelje. Trčala/hodala sam čak 5 km, sveukupno 42 minute, s prosječnim pulsom 135 otkucaja u minuti, samo 31 sekundu u narančastoj zoni! Dakle, skoro cijelo vrijeme mojem tijelu je takav način kretanja potpuno odgovarao, unatoč tome što je dan bio vruć i što sam se kretala u prirodi, s raznim uzbrdicama i nizbrdicama.

Zaključak nakon ovog hodanja/trčanja je bio da moje tijelo sad prihvaća ovakvu ideju kretanja i da mogu nastaviti s tom aktivnosti. Ne moram niti isticati koliko me to obradovalo.

Da se na trenutak odmaknem od statistike, dodat ću i malo osobnog dojma s ovog trčanja.

Velike vrućine se i dalje nastavljaju pa sam za lokaciju trčanja odabrala dobro poznati park u kojem sam znala izbjeći sunce, tako da sam trčala isključivo u hladu. Put je bio većinom šljunčan, na nekim dijelovima poprilično strm. Kad god sam naišla na neku uzbrdicu, taj dio sam obavezno prohodala. Dodatno, na satu sam postavila upozorenje za četvrtu zonu pulsa, tako da ovo praćenje nije bilo toliko zahtjevno kako izgleda. Svaki put kad bi se sat oglasio, ja sam hodala dok se puls ne smiri. Na taj način sam ga cijelo vrijeme održavala u nekim dozvoljenim granicama. Kretala sam se po prirodi, što mi je neizmjerno nedostajalo zadnjih mjeseci, tako da je užitak bio velik. Cijelim putem nisam osjetila baš nikakve bolove, grčeve ili bilo što u trbuhu. U slučaju da sam bilo što osjetila u nekom trenutku trčanja, odmah bih se zaustavila. Odabrala sam park koji ima toalete na nekoliko mjesta jer mjehur i ja nismo prijatelji zadnjih mjeseci i jer sam pazila na hidraciju, a nije mi se trčalo s bocom vode. Obavezan dio treninga bili su i početno zagrijavanje te istezanje na kraju. U početku sam zagrijala zglobove i prepone na mjestu te hodala desetak minuta. Na kraju sam istegnula mišiće i opet hodala petnaestak minuta da smirim tijelo.

Nadam se da će ove informacije biti od pomoći još nekome, iako opet naglašavam kako ništa ne treba forsirati i kako su doktor i tijelo glavni vodiči za sve aktivnosti! 🙂

Objava Kardio aktivnosti u trudnoći pojavila se prvi puta na mindisthelimit.com.