Trudnoća, porod i majčinstvo iz ugla fitnes entuzijasta

Bila su mi potrebna tri mjeseca da način života kakvim sad živim počnem doživljavati kao normalan, a onaj kakvim sam ranije živjela neuobičajenim, onim koji lagano isparava, uz obrise samo najvažnijih dijelova. Sve faze života donose svoje teškoće i radosti. Osobno nemam problem s prelaženjem iz jedne uloge u drugu, dokle god se i mentalno stignem na nju pripremiti. Primjerice, korona nas je sve iznenadila i tako nikako ne mogu prežaliti neke utrke od prošle godine, koncerte, a niti putovanja. S druge strane, trudnoća, porod i majčinstvo su događaji na koje sam se psihički pripremala određeni period. Istina je, nikad ne možeš biti dovoljno spreman niti na jednu od tih pojava, ali određenu mentalnu snagu možeš osigurati. U krajnjoj liniji, baš o toj snazi ovisi kakav će utjecaj na tebe pojedine situacije izazvati.

Tijekom trudnoće slušala sam razne priče o porodu i majčinstvu, ali ne sebi tipične, a htjela sam. Toliko sam htjela poistovjetiti se s nekim, podijeliti iste muke s još nekim zaljubljenikom u sport i osviještenu prehranu. Većini ljudi nisam pričala o tome kako se stvarno osjećam jer sam mislila da neće razumjeti. I dalje to mislim, ali se ipak trudim biti glasnija i svojim primjerom ljudima širiti vidike na faze u kojima se nalazim. Zato sam odlučila napisati malo duži tekst o mom iskustvu trudnoće, poroda i majčinstva, u nadi da će pomoći nekoj od vas koje ćete ga pročitati, bilo kao izvor novih informacija ili samo kao podrška kad se budete nalazile u sličnim situacijama. Želim naglasiti i to kako smo sve različite, sve su trudnoće različite, tako i bebe. To je sasvim u redu i zato svrha ovog i sličnih tekstova nikako ne smije biti uspoređivanje, već motivacija na prilagodbu situaciji u kojoj se baš ti nalaziš. Sigurna sam da će nam se osjećaji povremeno poklapati, a situacije i uvjeti baš i ne, no to nije niti bitno, dokle god u glavi osvijestiš koje su tvoje mogućnosti i kako možeš iskoristiti ono što pročitaš.

Prvi mjesec trudnoće odrađivala sam treninge kod kuće jer nam je epidemiološka situacija zatvorila teretane. Tih tjedana odradila sam i nekoliko virtualnih utrka, s vrlo lošim tempom, što mi je bio lagani znak da se nešto događa. Jutro kad sam napokon napravila test i potvrdila svoje sumnje, otišla sam trčati od sreće, doslovno. Bila je subota ujutro, priroda je bila predivna i bilo je to najljepše trčanje koje u životu pamtim.

Već idućih dana usporila sam tempo, krenule su mučnine, umor i nimalo želje ni volje za treniranjem. Danima je glavna svrha bila da prođu i da dočekam neki lakši period. U najvećem fokusu mi je bilo održati zdravu i urednu trudnoću do kraja, zato sam osluškivala i najmanji znak koji mi je tijelo davalo. Godine bavljenja sportom i proučavanjem zdrave prehrane naučile su me komunicirati s tijelom, što mi je uvelike pomoglo u periodu trudnoće. Treninzima u teretani vratila sam se u drugom tromjesečju i istinski u njima uživala skroz do devetog mjeseca trudnoće. Drugo tromjesečje je u mom slučaju bilo zaista divno. Putovali smo na more i išli na izlete po Hrvatskoj, imala sam dovoljno energije za duže rute hodanja i klasične treninge kakve sam nekad odrađivala, samo s prilagođenim kilažama. U to vrijeme odvijalo se ljetno kolo virtualne lige trčanja i odlučila sam se prijaviti, makar svaku utrku prehodala. Trčala sam i šetala prirodom četiri vikenda u kontroliranim uvjetima, izrazito pazeći na srčani puls. Kako sam se približavala devetom mjesecu trudnoće tako sam osjećala da je vrijeme da zamrznem članarinu u teretani. Nisam imala volje ni snage vježbati, bilo s vlastitom težinom ili utezima. Pratim neke profile žena koje su trenirale u teretani do zadnjeg dana pred porod i to je sasvim u redu, ako je njihova zdravstvena i mentalna situacija to odobravala. Moja nije i nisam bila nezadovoljna sobom što nisam bila u treningu do zadnjeg dana. Naprotiv, bila sam ponosna što smo beba i ja dogurali toliko daleko. Ono što je meni najviše odgovaralo u devetom mjesecu trudnoće bilo je hodanje. Bio je prosinac i vrijeme nije moglo biti ružnije. Miks jeseni i zime u jednom: magla i blato, sunce koje se cijeli mjesec pojavilo jedva nekoliko puta. Da stvar bude gora (ili bolja?) živim u brdovitom kraju i moje su šetnje najčešće značile penjanje i spuštanje u nekoliko navrata. Međutim, ništa me nije zaustavljalo. Hodala sam, u kakvim god uvjetima trebalo, većinom sama. Sjećam se da sam tad kupila i svoje zadnje tenisice jer sam htjela imati neke koje ne puštaju vodu i s kojima mogu hodati po blatu (planinarskog tipa), a na tu ideju sam došla u periodu kad se više nisam bila u stanju sama obuti pa je isprobavanje tenisica u dućanu, uz muževu pomoć, bilo ravno treningu po stupnju zahtjevnosti za mene tada (ali bila sam jako sretna kad sam napokon mogla gacati bez brige da ću se uprljati). Kad mi je došlo Garminovo mjesečno izvješće o kretanju za prosinac, nisam se mogla dovoljno načuditi tome da sam u zadnjem mjesecu trudnoće imala najbolji dnevni prosjek koraka.

Mentalno se više nisam osjećala toliko dobro. Imala sam osjećaj da trudnoća traje godinama. U korona uvjetima doživljaj je bio još i gori. Većinu vremena imala sam moralne dvojbe oko toga je li se dobro viđati s prijateljima jer sam na svim pregledima ispunjavala upitnik o kontaktima, svojem općem stanju i mogućnosti da imam koronu. Pred kraj trudnoće bi mi bilo kakva izolacija ili bolest pala još i teže. Kafići i restorani su bili zatvoreni i tako sam odlučila sve kontakte svesti na minimum, za svaki slučaj. Srećom, porod sam dočekala zdrava, bez ijedne samoizolacije, ali psihički dosta nestabilna jer su mjeseci samoće i nemogućnost bavljenja najdražim aktivnostima donijeli svoje. Večerima sam na balkonu znala gledati u nebo, udisati svjež zrak i zamišljati da trčim. U tom trenutku toliko mi je trebalo da otrčim par krugova po kvartu, samo da razbistrim mozak. S obzirom na to da nisam bila u stanju to napraviti, odlučila sam ga zaposliti nekim drugim stvarima. Zadnji period trudnoće posvetila sam se  edukaciji o porodu i majčinstvu. Prošla sam nekoliko Rodinih tečajeva koji su mi bili od velike koristi jer sam u svemu bila potpuno nova, bez ikakvog doticaja s malim bebama dotad u životu. Najviše sam se educirala o dojenju i zahvalna sam na svim materijalima na koje sam u tom periodu nailazila, jer naše dojenje traje već tri mjeseca bez ikakvih poteškoća i s puno uživanja. Želim naglasiti da je sasvim u redu odlučiti se na neku drugu metodu hranjenja, iz kojeg god razloga. Osobno sam imala veliku želju uspostaviti dojenje i zato sam mu dala toliko pažnje već u trudnoći, za čime nimalo ne žalim. (*Slobodno se javite ako imate kakvih pitanja ili želite da podijelim s vama materijale i profile koji su meni pomogli.) Ono čemu nisam posvetila dovoljno pažnje je, recimo, babyhandling i općenito psihomotorni razvoj beba. Voljela bih da sam znala više jednom kad sam se stvarno našla s djetetom u rukama. No, sve se to može naučiti i u hodu, važno je naoružati se strpljenjem, voljom i dozom realnosti. Nitko se naučen nije rodio i nitko od tebe ne očekuje da s prvim djetetom znaš sve. Odmahni glavom na sve one komentare o majčinskom instinktu i tome kako bi SVE trebala prirodno znati. Polako, doći će sve na svoje iskustvom, edukacijom i prirodom, naravno. Roditeljstvo nije lagano, ali je predivno.

Porod je u mom slučaju prošao školski, za poželjeti. Bila sam jedna od onih rodilja o kojima su se sestre hvalile na hodnicima i pozivale me da im dođem opet. Ovdje opet moram naglasiti da sam ja imala ogromnu želju roditi prirodno, dobiti trudove, kontrolirati ih do samog kraja, tako da je aspekt psihičke pripreme opet odigrao svoju ulogu, ali sigurna sam da je fizička aktivnost u trudnoći također pomogla, kao i vrlo visok prag podnošenja boli koji prirodno imam. Dočekala sam zdravu i najljepšu bebu koju sam mogla poželjeti. Bila je to ljubav na prvi i svaki sljedeći pogled, a pravi izazovi su tek krenuli.

Uz svu edukaciju koju sam prošla, o postpartumu sam najmanje čitala i čula ili samo nisam htjela čuti. Znala sam da babinje traje 6 tjedana i vidjela se nakon tog perioda kako treniram, razmišljala sam o utrkama na proljeće. Trenutno su prošla više od tri mjeseca nakon poroda, u teretanu još nisam niti kročila, a kalendare utrka namjerno ne gledam (jer ne bih mogla podnijeti popis svih utrka koje propuštam). Na instagramu sam pisala o tome kako me nakon poroda dočekala dijastaza, odnosno razdvajanje trbušnih mišića. O dijastazi nisam znala puno, u trudnoći joj nisam davala previše pažnje, opet razmišljajući kako se to meni „ne može“ desiti jer sam u treningu i jer pazim na držanje, leđa itd. To je potpuno krivo. Dijastazu jednostavno može uzrokovati i sami položaj bebe u trbuhu i njezina veličina, uz sve mjere predostrožnosti. Moj je trbuh bio izrazito izbočen, što je iz profila bilo itekako vidljivo, a od naprijed se jedva moglo primijetiti da sam trudna. Tkivo je oslabjelo i mišići su se razdvojili tri prsta nakon poroda. Još u bolnici me pregledala fizijatrica i dala mi naputke o vježbanju kad stignem kući. Pod vježbanje mislim na sve moguće verzije disanja za ojačanje dubokih mišića trupa. Dala mi je i preporuku nošenja pojasa. U periodu babinja teško da sam se mogla ičemu posebno posvetiti, osim bebi, stoga sam krenula raditi na sebi tamo negdje u veljači, mjesec i nešto nakon poroda. Psihički i fizički sam osjećala da mogu. Beba se krenula lagano smijati i to mi je davalo snagu za svaki novi dan. Dotad sam se osjećala poprilično izgubljeno u svemu, fizički i mentalno slabo, iako sam već dva tjedna nakon poroda mogla normalno sjediti, kuhati nam (jednostavne) obroke i brinuti se o kućanstvu većinom sama. Unatoč tome, trebalo je proći neko vrijeme da prihvatim stanje u kojem se nalazim, da se ne krivim zbog stvari koje ne stignem napraviti, da maksimalno uživam u majčinstvu i da mi sve ostalo postane manje važno.

Nakon tri mjeseca od poroda napokon mogu reći da sam sasvim dobro i u onim danima koji netragom prođu, u borbi da pojedem pošten obrok, bez izlaska iz kuće, s bolovima u rukama od nošenja i u glavi od plakanja i zabavljanja. Pomirim se da je dan takav i ne trudim mu se oduprijeti. Kad dođe neki u kojem smo i beba i ja bolje raspoloženi, iskoristimo ga maksimalno. Puno se nosimo u marami, uživamo u zajedničkim šetnjama, koje su mi i u ovom periodu spas. U nekoj bližoj budućnosti planiram povratak u teretanu, početak trčanja i više bavljenja sobom općenito. Sat vremena u nekoliko dana nije puno, a može značiti mnogo. Treningom mijenjamo izgled, ali još i važnije – mijenjamo svoje stanje uma, zadovoljniji smo sobom, a djeca to itekako osjete, čitaju nas kao knjigu. Zato prestanimo osuđivati majke koje odluče raditi na sebi i traže svoj djelić vremena. To je vrijeme koje će donijeti dobro cijeloj obitelji. Budimo društvo koje podržava, a ne društvo koje osuđuje.

Zasad toliko, čitamo se opet nekom drugom prilikom. Pozdrav od nove mame. 🙂