Slatke muke

Kad je u pitanju doručak , osobno uglavnom naginjem prema slanom. Slatko je za mene rezervirano za poslijepodne, ali neću se buniti niti na kockicu tamne čokolade uz kavu nakon doručka.

Trebate li se osjećati loše ako nakon svakog obroka posegnete za tom kockicom? Apsolutno ne, ALI treba vidjeti otkud dolazi ta potreba.

Ako je ona znak da se niste dovoljno najeli, mogli biste poraditi na glavnom dijelu obroka. Nekad u njemu nedostaje nutrijenata (bjelančevina, ugljikohidrata, masti ili vlakana) pa osjećate da će vas ta kockica zasititi. Najčešće dođemo do saznanja da to nije tako pa se kockica pretvori u red, dva, tri.

Ako je, s druge strane, glavni obrok izbalansiran i upotpunjen kvalitetnim nutrijentima, a vi imate potrebu za nekim malim desertom da nahranite i psihu, nema apsolutno ništa loše u tome da to napravite nakon baš svakog obroka. Naravno, ako ste unutar svog kalorijskog unosa. Zamka u koju možete upasti je količina, s kojom je puno lakše pretjerati ako se radi o klasičnim slatkišima. Nekad niti ne trepnete, a tijelo ste već pretrpali nepotrebnim kalorijama.

Klasični slatkiši s rafiniranim šećerom tijelu nisu potrebni, ali ponekad lošije posljedice za našu psihu može imati odricanje nego ta čokolada koju si uporno uskraćujemo jer je „zlo“. Loša hrana ne postoji i izmišljotina je današnjih medija i marketinga. Svi bismo trebali poraditi na edukaciji o tome ŠTO HRANA SADRŽI i SVJESNOSTI ŠTO TO NAŠIM TIJELIMA DONOSI ILI ODNOSI. Umjesto toga, bavimo se podjelom na dobro i loše, zdravo i nezdravo. Kad bismo više bili svjesni hrane koju unosimo, češće bismo posezali za onime što uistinu hrani naša tijela, ali bismo ujedno odbacili tu isključivost koja nam donosi više štete nego koristi. Znali bismo da je sva hrana dopuštena i da se ništa loše neće dogoditi ako povremeno posegnemo i za onime što našem tijelu ne koristi puno, ali hrani našu psihu.

Zdjelica s gornje slike moj je međuobrok uz poslijepodnevnu kavu. Ima 200 kalorija, 12 g masti, 12 g ugljikohidrata i 4 g bjelančevina, gotovo bez dodanog šećera.

To je obrok koji MENE zadovoljava i u kojem uživam u punom smislu, ALI trebale su mi godine da dođem do toga. Klasični slatkiši postali su mi preslatki i nutritivno me ne bi zadovoljili. Imala bih osjećaj da ih mogu pojesti vrlo mnogo i ostati gladna, što se s namirnicama sa slike ne bi dešavalo. Odvikavanje od šećera ne događa se preko noći, iako do navikavanja zaista može doći preko noći. Dat ću jedan vlastiti, svjež primjer.

Obične, mliječne čokolade su mi oduvijek bile preslatke, no čokoladu za kuhanje sam obožavala. Ona je okusom manje slatka jer sadrži više kakaa od mliječne čokolade, ali količina šećera i kalorija u njoj se NE razlikuju u odnosu na običnu čokoladu. Znala sam to, ali mi je jednostavno bila ukusnija i kod mene bi prije rok trajanja prošao mliječnoj čokoladi nego njoj. S godinama sam stekla neku naviku da nakon kajgane ujutro, uz kavu, kao desert pojedem kockicu ili dvije čokolade za kuhanje. Čista navika, hranjenje psihe. Trajalo je to zaista dug period i zvučalo mi je nezamislivo da se toga odreknem. Nisam niti imala potrebe uskraćivati si nešto što me veseli, ali kad sam shvatila da to uopće nije nešto što me veseli nego nešto što MORAM pojesti, neka navika i ovisnost, onda sam odlučila da više ne kupujem čokoladu za kuhanje. Prošlo je neko vrijeme tog mog odvikavanja, želje kojoj nisam htjela udovoljiti, koliko god mi bilo teško. S vremenom sam osjetila da to što osjećam više nije obaveza, već povremeni gušt koji si bez razloga uskraćujem. Tako sam ponovno uvela desert ujutro nakon doručka, ali kako dugo nisam jela čokoladu za kuhanje, najednom mi je i ona postala preslatka i zamijenila ju je tamna čokolada.

Trenutno guštam u njoj i to je desert koji si neću uskraćivati, sve dok me ovoliko veseli, a moj izazov odricanja od čokolade za kuhanje doveo me do toga da ju zamijenim kvalitetnijom namirnicom i zbog tog sam zaista ponosna. Na isti se način moguće riješiti i pretjerane potrebe za bilo kojom slasticom nakrcanom rafiniranim šećerom. Potrebno se oboružati STRPLJENJEM i dati si VREMENA.

Moj višegodišnji stav je da u kući prevladavaju što kvalitetnije namirnice. To je ono što volim, to je ono što mi daje energiju i to je ono što mom tijelu odgovara. Kad sam izvan kuće, ne uskratim si sladoled ako mi se jede niti tortu ili kolač u gostima. Dok se vratim doma, nastavljam po starom, bez grižnje savjesti. Meni su trebale GODINE da dobijem tu kontrolu, zato nema smisla očajavati ako se i dalje borite sa šećerom ili emocijama, iako to dvoje najčešće dolazi u paketu.

Neke od namirnica koje uvijek imam kod kuće:

• tamna čokolada (70-90 % kakaa)
• orašasti plodovi (bademi i kikiriki su moji omiljeni)
• keksi (idealno bez šećera)
• sušeno voće (najviše volim brusnice, datulje i šljive)  

S vremenom su i gosti naučili poklanjati tamne čokolade, a kad dobijemo klasične slatkiše pretrpane rafiniranim šećerom spremam ih u posebnu kutiju. Nekad proslijedimo dalje, a nekad se i mi njih zaželimo. Teško da se dogodi da s njima pretjeramo. Obično završimo s komentarom kako nam je previše slatko i kako ne možemo zamisliti da to jedemo svaki dan. Jednako razmišljanje želim usaditi i našem djetetu. Vani mu ništa ne uskraćujem, jer ne želim da hranu dijeli na onu koja je dopuštena ili zabranjena, ali kod kuće (dakle, u većini slučajeva) će biti izložen kvalitetnijim namirnicama. Već sad mogu potvrditi kako obožava voće, sušeno i svježe, tamnu čokoladu, kekse bez šećera i sve kolače koje radim, iako nisu slatki kao sladoled koji povremeno pojede u šetnji. 🙂