Koji su to sve benefiti individualnog online treninga i kako ti on može pomoći?

• Fleksibilnost i praktičnost

Online program treninga omogućuje ti kreiranje rasporeda treninga prema tvojim željama i mogućnostima. Možeš trenirati rano ujutro ili navečer, u fitnes centru ili kod kuće. Tvoj osobni trener prilagodit će frekvenciju i intenzitet treninga tebi i tvojim ciljevima.

• Personalizacija

Kroz početnu procjenu tvoje razine fitnesa, upoznavanje s načinom života koji vodiš i ciljevima koje imaš, tvoj će osobni online trener sastaviti program treninga prilagođen tebi i osigurati ti ciljano vođenje do ostvarenja rezultata.

• Kontinuirano vođenje i podrška

Kontinuirana podrška trenera omogućuje ti da zadržiš početnu motivaciju, da ustraješ kad postane teško i da lako otkloniš sve pogreške prilikom izvedbe vježbi, za brže i efikasnije ostvarenje ciljeva.

• Praćenje napretka

Online alati za praćenje napretka vrlo su korisna metoda zadržavanja motivacije i potencijalnog uočavanja uzroka izostanku rezultata. Osim mjerenja obujma tijela i tjelesne mase, značajne su informacije o tvom osobnom zadovoljstvu, malim tjednim pobjedama i izazovima. Kvaliteta treninga je usko povezana sa snom, prehranom, životnim stresom i općenitim zadovoljstvom. Bitno je osvijestiti svako polje i prilagoditi ono što se može.

• Cjenovna pristupačnost

Individualni online programi treninga često su cijenom vrlo pristupačniji od rada uživo s trenerom jer ne zahtijevaju dostupnost trenera u stvarnom vremenu, iako zapravo mogu ponuditi puno više od toga. Ako se odlučiš na kućnu verziju treninga, tada su troškovi putovanja i članarine u teretani također isključeni.

Ako i ti želiš iskusiti individualizirani pristup online treningu i vođenje do ostvarenja svojih fitnes ciljeva, više o usluzi online treninga pročitaj ovdje, a javiti mi se možeš ovdje.

Objava Ostvari svoje ciljeve uz individualni online trening pojavila se prvi puta na mindisthelimit.com.

Za blagdane se MORA samo ono što ti zaista donosi MIR u srcu.

Ako to pravilo nije zadovoljeno, svi običaji zaista gube smisao.

Božićni keksi se ne moraju raditi, ali su kod mene ove godine bili više od običnih keksa. Bili su naši prvi zajednički keksi u kojima je i najmlađi član obitelji sudjelovao. Iako obožavam peći kolače, ne volim onaj pritisak koji se godinama u meni stvarao oko blagdana. Dok sam bila mlađa, tata bi odredio brojku kolača koju moramo ispuniti, a onda bih nakon desetak dana slušala žaljenje kako ih nitko više neće jesti. Odavno mi to nije imalo logike, ali sam slijepo slijedila tradiciju. Sad kad imam svoju malu obitelj, divno je u nju utkati neke druge vrijednosti i pažljivo birati aktivnosti i načine koji blagdane neće odvajati od onog prvog uvjeta, a to je da nam ne naruše mir.

Dan kad smo radili ove keksiće bio je prožet uzburkanim emocijama od prethodne noći, a keksići su predstavljali uspješan bijeg od stvarnosti.

Roko i ja smo zaronili u božićnu idilu, slušali božićne pjesmice, mijesili, rezali kalupe, pekli i isprobavali što smo ispekli. Bilo je zanimljivo, ali zanimljivije od rezanja kalupa u tijestu postala je vožnja autića po “snijegu” (brašnu) koja je uslijedila, zajedno s oduševljenjem gledajući u snježne gume na autima.

Ubrzo smo imali cijeli vozni park u brašnu, ali nisam se nimalo bunila jer sam taman imala mira za dovršiti kekse, a recept pišem u nastavku.

Print

Kokos keksići

Ingredients

• 300 g pirovog bijelog brašna
• 40 g mljevenih badema / brašna
• 100 g kokos mrvica
• 30 g whey proteina od vanilije (može i 1 vanilin šećer umjesto proteina)
• 150 g mljevenog eritrita (ili šećera u prahu)
• 1 prstohvat praška za pecivo
• 2 kom. jaja
• 2 žlice skyra ili grčkog jogurta (60 g)
• 150 g maslaca (sobne temperature)

Instructions

• U zdjeli izmiješajte sve suhe sastojke.
• Suhim sastojcima dodajte jaja i skyr, a zatim tanko narežite maslac.
• Rukama umijesite prhko tijesto.
• Podijelite na 3 dijela.
• Na papir za pečenje položite prvi dio tijesta i izvaljajte na debljinu 4-5 mm.
• Režite kalupe i stavljajte u tepsiju obloženu papirom za pečenje.
• Pećnicu ugrijte na 180 stupenjeva pa stavite peći prvu turu keksa. Pecite 10-12 min.
• Ponavljajte postupak dok ne potrošite svo tijesto.
• Keksi će biti mekani dok se ne ohlade. Kasnije su tvrdi, ali u ustima se vrlo brzo tope.

Dodatak

• Keksiće možete ukrasiti po želji. Mi smo odlučili dekorirati boriće s čokoladom. Otopila sam 20 g tamne čokolade (70% kakaa) s jednom žličicom mljevenog eritrita. S čokoladom sam prošarala dio keksića prije pečenja.

Pekli kekse ili ne, želim vam Božić ispunjen radošću i mirom, a neka vas isto prati i u novoj godini.

Do nove vas godine pozdravljamo moj mali pomagač i ja. 🙂

Objava Malene ručice i kokos keksići pojavila se prvi puta na mindisthelimit.com.

Trebate li se osjećati loše ako nakon svakog obroka posegnete za tom kockicom? Apsolutno ne, ALI treba vidjeti otkud dolazi ta potreba.

Ako je ona znak da se niste dovoljno najeli, mogli biste poraditi na glavnom dijelu obroka. Nekad u njemu nedostaje nutrijenata (bjelančevina, ugljikohidrata, masti ili vlakana) pa osjećate da će vas ta kockica zasititi. Najčešće dođemo do saznanja da to nije tako pa se kockica pretvori u red, dva, tri.

Ako je, s druge strane, glavni obrok izbalansiran i upotpunjen kvalitetnim nutrijentima, a vi imate potrebu za nekim malim desertom da nahranite i psihu, nema apsolutno ništa loše u tome da to napravite nakon baš svakog obroka. Naravno, ako ste unutar svog kalorijskog unosa. Zamka u koju možete upasti je količina, s kojom je puno lakše pretjerati ako se radi o klasičnim slatkišima. Nekad niti ne trepnete, a tijelo ste već pretrpali nepotrebnim kalorijama.

Klasični slatkiši s rafiniranim šećerom tijelu nisu potrebni, ali ponekad lošije posljedice za našu psihu može imati odricanje nego ta čokolada koju si uporno uskraćujemo jer je „zlo“. Loša hrana ne postoji i izmišljotina je današnjih medija i marketinga. Svi bismo trebali poraditi na edukaciji o tome ŠTO HRANA SADRŽI i SVJESNOSTI ŠTO TO NAŠIM TIJELIMA DONOSI ILI ODNOSI. Umjesto toga, bavimo se podjelom na dobro i loše, zdravo i nezdravo. Kad bismo više bili svjesni hrane koju unosimo, češće bismo posezali za onime što uistinu hrani naša tijela, ali bismo ujedno odbacili tu isključivost koja nam donosi više štete nego koristi. Znali bismo da je sva hrana dopuštena i da se ništa loše neće dogoditi ako povremeno posegnemo i za onime što našem tijelu ne koristi puno, ali hrani našu psihu.

Zdjelica s gornje slike moj je međuobrok uz poslijepodnevnu kavu. Ima 200 kalorija, 12 g masti, 12 g ugljikohidrata i 4 g bjelančevina, gotovo bez dodanog šećera.

To je obrok koji MENE zadovoljava i u kojem uživam u punom smislu, ALI trebale su mi godine da dođem do toga. Klasični slatkiši postali su mi preslatki i nutritivno me ne bi zadovoljili. Imala bih osjećaj da ih mogu pojesti vrlo mnogo i ostati gladna, što se s namirnicama sa slike ne bi dešavalo. Odvikavanje od šećera ne događa se preko noći, iako do navikavanja zaista može doći preko noći. Dat ću jedan vlastiti, svjež primjer.

Obične, mliječne čokolade su mi oduvijek bile preslatke, no čokoladu za kuhanje sam obožavala. Ona je okusom manje slatka jer sadrži više kakaa od mliječne čokolade, ali količina šećera i kalorija u njoj se NE razlikuju u odnosu na običnu čokoladu. Znala sam to, ali mi je jednostavno bila ukusnija i kod mene bi prije rok trajanja prošao mliječnoj čokoladi nego njoj. S godinama sam stekla neku naviku da nakon kajgane ujutro, uz kavu, kao desert pojedem kockicu ili dvije čokolade za kuhanje. Čista navika, hranjenje psihe. Trajalo je to zaista dug period i zvučalo mi je nezamislivo da se toga odreknem. Nisam niti imala potrebe uskraćivati si nešto što me veseli, ali kad sam shvatila da to uopće nije nešto što me veseli nego nešto što MORAM pojesti, neka navika i ovisnost, onda sam odlučila da više ne kupujem čokoladu za kuhanje. Prošlo je neko vrijeme tog mog odvikavanja, želje kojoj nisam htjela udovoljiti, koliko god mi bilo teško. S vremenom sam osjetila da to što osjećam više nije obaveza, već povremeni gušt koji si bez razloga uskraćujem. Tako sam ponovno uvela desert ujutro nakon doručka, ali kako dugo nisam jela čokoladu za kuhanje, najednom mi je i ona postala preslatka i zamijenila ju je tamna čokolada.

Trenutno guštam u njoj i to je desert koji si neću uskraćivati, sve dok me ovoliko veseli, a moj izazov odricanja od čokolade za kuhanje doveo me do toga da ju zamijenim kvalitetnijom namirnicom i zbog tog sam zaista ponosna. Na isti se način moguće riješiti i pretjerane potrebe za bilo kojom slasticom nakrcanom rafiniranim šećerom. Potrebno se oboružati STRPLJENJEM i dati si VREMENA.

Moj višegodišnji stav je da u kući prevladavaju što kvalitetnije namirnice. To je ono što volim, to je ono što mi daje energiju i to je ono što mom tijelu odgovara. Kad sam izvan kuće, ne uskratim si sladoled ako mi se jede niti tortu ili kolač u gostima. Dok se vratim doma, nastavljam po starom, bez grižnje savjesti. Meni su trebale GODINE da dobijem tu kontrolu, zato nema smisla očajavati ako se i dalje borite sa šećerom ili emocijama, iako to dvoje najčešće dolazi u paketu.

Neke od namirnica koje uvijek imam kod kuće:

• tamna čokolada (70-90 % kakaa)
• orašasti plodovi (bademi i kikiriki su moji omiljeni)
• keksi (idealno bez šećera)
• sušeno voće (najviše volim brusnice, datulje i šljive)  

S vremenom su i gosti naučili poklanjati tamne čokolade, a kad dobijemo klasične slatkiše pretrpane rafiniranim šećerom spremam ih u posebnu kutiju. Nekad proslijedimo dalje, a nekad se i mi njih zaželimo. Teško da se dogodi da s njima pretjeramo. Obično završimo s komentarom kako nam je previše slatko i kako ne možemo zamisliti da to jedemo svaki dan. Jednako razmišljanje želim usaditi i našem djetetu. Vani mu ništa ne uskraćujem, jer ne želim da hranu dijeli na onu koja je dopuštena ili zabranjena, ali kod kuće (dakle, u većini slučajeva) će biti izložen kvalitetnijim namirnicama. Već sad mogu potvrditi kako obožava voće, sušeno i svježe, tamnu čokoladu, kekse bez šećera i sve kolače koje radim, iako nisu slatki kao sladoled koji povremeno pojede u šetnji. 🙂

Objava Slatke muke pojavila se prvi puta na mindisthelimit.com.

Tijekom trudnoće slušala sam razne priče o porodu i majčinstvu, ali ne sebi tipične, a htjela sam. Toliko sam htjela poistovjetiti se s nekim, podijeliti iste muke s još nekim zaljubljenikom u sport i osviještenu prehranu. Većini ljudi nisam pričala o tome kako se stvarno osjećam jer sam mislila da neće razumjeti. I dalje to mislim, ali se ipak trudim biti glasnija i svojim primjerom ljudima širiti vidike na faze u kojima se nalazim. Zato sam odlučila napisati malo duži tekst o mom iskustvu trudnoće, poroda i majčinstva, u nadi da će pomoći nekoj od vas koje ćete ga pročitati, bilo kao izvor novih informacija ili samo kao podrška kad se budete nalazile u sličnim situacijama. Želim naglasiti i to kako smo sve različite, sve su trudnoće različite, tako i bebe. To je sasvim u redu i zato svrha ovog i sličnih tekstova nikako ne smije biti uspoređivanje, već motivacija na prilagodbu situaciji u kojoj se baš ti nalaziš. Sigurna sam da će nam se osjećaji povremeno poklapati, a situacije i uvjeti baš i ne, no to nije niti bitno, dokle god u glavi osvijestiš koje su tvoje mogućnosti i kako možeš iskoristiti ono što pročitaš.

Prvi mjesec trudnoće odrađivala sam treninge kod kuće jer nam je epidemiološka situacija zatvorila teretane. Tih tjedana odradila sam i nekoliko virtualnih utrka, s vrlo lošim tempom, što mi je bio lagani znak da se nešto događa. Jutro kad sam napokon napravila test i potvrdila svoje sumnje, otišla sam trčati od sreće, doslovno. Bila je subota ujutro, priroda je bila predivna i bilo je to najljepše trčanje koje u životu pamtim.

Već idućih dana usporila sam tempo, krenule su mučnine, umor i nimalo želje ni volje za treniranjem. Danima je glavna svrha bila da prođu i da dočekam neki lakši period. U najvećem fokusu mi je bilo održati zdravu i urednu trudnoću do kraja, zato sam osluškivala i najmanji znak koji mi je tijelo davalo. Godine bavljenja sportom i proučavanjem zdrave prehrane naučile su me komunicirati s tijelom, što mi je uvelike pomoglo u periodu trudnoće. Treninzima u teretani vratila sam se u drugom tromjesečju i istinski u njima uživala skroz do devetog mjeseca trudnoće. Drugo tromjesečje je u mom slučaju bilo zaista divno. Putovali smo na more i išli na izlete po Hrvatskoj, imala sam dovoljno energije za duže rute hodanja i klasične treninge kakve sam nekad odrađivala, samo s prilagođenim kilažama. U to vrijeme odvijalo se ljetno kolo virtualne lige trčanja i odlučila sam se prijaviti, makar svaku utrku prehodala. Trčala sam i šetala prirodom četiri vikenda u kontroliranim uvjetima, izrazito pazeći na srčani puls. Kako sam se približavala devetom mjesecu trudnoće tako sam osjećala da je vrijeme da zamrznem članarinu u teretani. Nisam imala volje ni snage vježbati, bilo s vlastitom težinom ili utezima. Pratim neke profile žena koje su trenirale u teretani do zadnjeg dana pred porod i to je sasvim u redu, ako je njihova zdravstvena i mentalna situacija to odobravala. Moja nije i nisam bila nezadovoljna sobom što nisam bila u treningu do zadnjeg dana. Naprotiv, bila sam ponosna što smo beba i ja dogurali toliko daleko. Ono što je meni najviše odgovaralo u devetom mjesecu trudnoće bilo je hodanje. Bio je prosinac i vrijeme nije moglo biti ružnije. Miks jeseni i zime u jednom: magla i blato, sunce koje se cijeli mjesec pojavilo jedva nekoliko puta. Da stvar bude gora (ili bolja?) živim u brdovitom kraju i moje su šetnje najčešće značile penjanje i spuštanje u nekoliko navrata. Međutim, ništa me nije zaustavljalo. Hodala sam, u kakvim god uvjetima trebalo, većinom sama. Sjećam se da sam tad kupila i svoje zadnje tenisice jer sam htjela imati neke koje ne puštaju vodu i s kojima mogu hodati po blatu (planinarskog tipa), a na tu ideju sam došla u periodu kad se više nisam bila u stanju sama obuti pa je isprobavanje tenisica u dućanu, uz muževu pomoć, bilo ravno treningu po stupnju zahtjevnosti za mene tada (ali bila sam jako sretna kad sam napokon mogla gacati bez brige da ću se uprljati). Kad mi je došlo Garminovo mjesečno izvješće o kretanju za prosinac, nisam se mogla dovoljno načuditi tome da sam u zadnjem mjesecu trudnoće imala najbolji dnevni prosjek koraka.

Mentalno se više nisam osjećala toliko dobro. Imala sam osjećaj da trudnoća traje godinama. U korona uvjetima doživljaj je bio još i gori. Većinu vremena imala sam moralne dvojbe oko toga je li se dobro viđati s prijateljima jer sam na svim pregledima ispunjavala upitnik o kontaktima, svojem općem stanju i mogućnosti da imam koronu. Pred kraj trudnoće bi mi bilo kakva izolacija ili bolest pala još i teže. Kafići i restorani su bili zatvoreni i tako sam odlučila sve kontakte svesti na minimum, za svaki slučaj. Srećom, porod sam dočekala zdrava, bez ijedne samoizolacije, ali psihički dosta nestabilna jer su mjeseci samoće i nemogućnost bavljenja najdražim aktivnostima donijeli svoje. Večerima sam na balkonu znala gledati u nebo, udisati svjež zrak i zamišljati da trčim. U tom trenutku toliko mi je trebalo da otrčim par krugova po kvartu, samo da razbistrim mozak. S obzirom na to da nisam bila u stanju to napraviti, odlučila sam ga zaposliti nekim drugim stvarima. Zadnji period trudnoće posvetila sam se  edukaciji o porodu i majčinstvu. Prošla sam nekoliko Rodinih tečajeva koji su mi bili od velike koristi jer sam u svemu bila potpuno nova, bez ikakvog doticaja s malim bebama dotad u životu. Najviše sam se educirala o dojenju i zahvalna sam na svim materijalima na koje sam u tom periodu nailazila, jer naše dojenje traje već tri mjeseca bez ikakvih poteškoća i s puno uživanja. Želim naglasiti da je sasvim u redu odlučiti se na neku drugu metodu hranjenja, iz kojeg god razloga. Osobno sam imala veliku želju uspostaviti dojenje i zato sam mu dala toliko pažnje već u trudnoći, za čime nimalo ne žalim. (*Slobodno se javite ako imate kakvih pitanja ili želite da podijelim s vama materijale i profile koji su meni pomogli.) Ono čemu nisam posvetila dovoljno pažnje je, recimo, babyhandling i općenito psihomotorni razvoj beba. Voljela bih da sam znala više jednom kad sam se stvarno našla s djetetom u rukama. No, sve se to može naučiti i u hodu, važno je naoružati se strpljenjem, voljom i dozom realnosti. Nitko se naučen nije rodio i nitko od tebe ne očekuje da s prvim djetetom znaš sve. Odmahni glavom na sve one komentare o majčinskom instinktu i tome kako bi SVE trebala prirodno znati. Polako, doći će sve na svoje iskustvom, edukacijom i prirodom, naravno. Roditeljstvo nije lagano, ali je predivno.

Porod je u mom slučaju prošao školski, za poželjeti. Bila sam jedna od onih rodilja o kojima su se sestre hvalile na hodnicima i pozivale me da im dođem opet. Ovdje opet moram naglasiti da sam ja imala ogromnu želju roditi prirodno, dobiti trudove, kontrolirati ih do samog kraja, tako da je aspekt psihičke pripreme opet odigrao svoju ulogu, ali sigurna sam da je fizička aktivnost u trudnoći također pomogla, kao i vrlo visok prag podnošenja boli koji prirodno imam. Dočekala sam zdravu i najljepšu bebu koju sam mogla poželjeti. Bila je to ljubav na prvi i svaki sljedeći pogled, a pravi izazovi su tek krenuli.

Uz svu edukaciju koju sam prošla, o postpartumu sam najmanje čitala i čula ili samo nisam htjela čuti. Znala sam da babinje traje 6 tjedana i vidjela se nakon tog perioda kako treniram, razmišljala sam o utrkama na proljeće. Trenutno su prošla više od tri mjeseca nakon poroda, u teretanu još nisam niti kročila, a kalendare utrka namjerno ne gledam (jer ne bih mogla podnijeti popis svih utrka koje propuštam). Na instagramu sam pisala o tome kako me nakon poroda dočekala dijastaza, odnosno razdvajanje trbušnih mišića. O dijastazi nisam znala puno, u trudnoći joj nisam davala previše pažnje, opet razmišljajući kako se to meni „ne može“ desiti jer sam u treningu i jer pazim na držanje, leđa itd. To je potpuno krivo. Dijastazu jednostavno može uzrokovati i sami položaj bebe u trbuhu i njezina veličina, uz sve mjere predostrožnosti. Moj je trbuh bio izrazito izbočen, što je iz profila bilo itekako vidljivo, a od naprijed se jedva moglo primijetiti da sam trudna. Tkivo je oslabjelo i mišići su se razdvojili tri prsta nakon poroda. Još u bolnici me pregledala fizijatrica i dala mi naputke o vježbanju kad stignem kući. Pod vježbanje mislim na sve moguće verzije disanja za ojačanje dubokih mišića trupa. Dala mi je i preporuku nošenja pojasa. U periodu babinja teško da sam se mogla ičemu posebno posvetiti, osim bebi, stoga sam krenula raditi na sebi tamo negdje u veljači, mjesec i nešto nakon poroda. Psihički i fizički sam osjećala da mogu. Beba se krenula lagano smijati i to mi je davalo snagu za svaki novi dan. Dotad sam se osjećala poprilično izgubljeno u svemu, fizički i mentalno slabo, iako sam već dva tjedna nakon poroda mogla normalno sjediti, kuhati nam (jednostavne) obroke i brinuti se o kućanstvu većinom sama. Unatoč tome, trebalo je proći neko vrijeme da prihvatim stanje u kojem se nalazim, da se ne krivim zbog stvari koje ne stignem napraviti, da maksimalno uživam u majčinstvu i da mi sve ostalo postane manje važno.

Nakon tri mjeseca od poroda napokon mogu reći da sam sasvim dobro i u onim danima koji netragom prođu, u borbi da pojedem pošten obrok, bez izlaska iz kuće, s bolovima u rukama od nošenja i u glavi od plakanja i zabavljanja. Pomirim se da je dan takav i ne trudim mu se oduprijeti. Kad dođe neki u kojem smo i beba i ja bolje raspoloženi, iskoristimo ga maksimalno. Puno se nosimo u marami, uživamo u zajedničkim šetnjama, koje su mi i u ovom periodu spas. U nekoj bližoj budućnosti planiram povratak u teretanu, početak trčanja i više bavljenja sobom općenito. Sat vremena u nekoliko dana nije puno, a može značiti mnogo. Treningom mijenjamo izgled, ali još i važnije – mijenjamo svoje stanje uma, zadovoljniji smo sobom, a djeca to itekako osjete, čitaju nas kao knjigu. Zato prestanimo osuđivati majke koje odluče raditi na sebi i traže svoj djelić vremena. To je vrijeme koje će donijeti dobro cijeloj obitelji. Budimo društvo koje podržava, a ne društvo koje osuđuje.

Zasad toliko, čitamo se opet nekom drugom prilikom. Pozdrav od nove mame. 🙂

Objava Trudnoća, porod i majčinstvo iz ugla fitnes entuzijasta pojavila se prvi puta na mindisthelimit.com.

Kad si trudna posebno se “moraš dovesti u red”, unositi kvalitetnije namirnice jer hraniš biće u razvoju itd. Takve rečenice iskakale su svuda i bile u svakoj knjizi koju bih krenula čitati. Komentari ljudi oko mene na sve to bi uvijek bili odmahivanje glavom i to kako se barem ja ne moram ništa brinuti jer ne znaju nikog tko se hrani bolje. Kako je to izgledalo u stvarnosti? Izgledalo je tako da je moje tijelo odbijalo jesti sve što sam godinama prije jela, a okrenulo se puno čudnijim i nekvalitetnijim izborima. Sjećam se jednog odlaska u dućan prije nego je sve to krenulo. Nakupovala sam povrća, jaja, avokada, bjelanjaka (…) i odlučila pobrinuti se da unosim dovoljno vitamina i minerala, srediti večere koje su mi uvijek zadavale problem i ponovno naumila svoju prehranu učiniti savršenom (kao da dosad nije valjala!). Prošla su možda dva dana od tog mog nauma do mučnina i gađenja prema zdravijoj hrani. Desilo se doslovno preko noći i trajalo dobra tri mjeseca. Ok, mučnine su srećom prestale ranije, ali ono odbijanje hrane koju sam obožavala je ostalo. Tako sam prvi put u životu trebala doslovno baciti nešto od hrane koju sam kupila. Proteinske tosteve, avokada, bjelanjak… Duša me boljela, ali nisam se mogla natjerati, a ujedno sam živjela u uvjerenju da ću se jednog dana samo probuditi i da ću ih ipak moći iskoristiti. To se dogodilo, ali prekasno za neke namirnice. Tih mjeseci prvi sam put zakoračila u pekaru pored koje sam živjela godinama. Peciva su mi najednom najviše odgovarala, ali povremeno i pizza, hrenovke, kebab, burger itd. Svejedno, u većini slučajeva su to bili ugljikohidrati: riža, griz, tost, banane, žitarice, štrukli, peciva… sve sa što manje aroma i okusa. To je bilo ono što sam najlakše probavljala i što sam mogla jesti u skoro svako doba. Za nekog kome se prehrana bazirala najviše na proteinima i mastima i za ogromnog ljubitelja povrća, ovo je bio šok.

Kako sam se zapravo osjećala? Prvo što se probudilo bila je, naravno, krivnja. Onaj stari osjećaj koji nisam osjećala godinama. Krivnja zbog sebe, ali i zbog malog bića kojem ne osiguravam dovoljno kvalitetnih namirnica. Ta me krivnja podsjetila na početke i na sve ove godine kojih živim ovim načinom života. Stala sam i pomislila kako baš ništa nisam sve ove godine postigla ako ću se osjećati krivom i predbacivati si. Ono što je u mojoj glavi stvaralo najveći “problem” (osim svih loših izbora hrane) bio je i nedostatak proteina u prehrani. Nekad savršeno praćen unos, a sad unos koji se triput smanjio. Zatim sam se sabrala i pokušala realno sagledati situaciju.

Istina je da zadnjih tjedana pojedem svašta što ranije ne bih, ali i dalje to nisu zabrinjavajuće količine. I dalje se trudim ručati uglavnom “po starom”, a sve ostalo su dodaci kroz dan. Istina je da ne unosim puno proteina u svoj organizam, ali istina je i da ne treniram i ne krećem se pa mi oni ne trebaju kao nekada. Istina je da se mogu hraniti puno bolje od ovoga, ali zahvalna sam na svakoj hrani koju unesem u svoj organizam, jer ne mogu jesti puno i jer mi treba svaka energija. Istina je da unosim najviše ugljikohidrata i da bih trebala težiti nekom ujednačenom unosu proteina, masti i ugljikohidrata, ali istina je i da tijelo na ugljikohidrate trenutačno najbolje reagira. Istina je da me rastužuje što sam podbacila kad bih trebala biti najbolja, ali uvjerena sam da neće potrajati. Smirila sam se i odlučila poraditi na strpljivosti, pouzdati se u tijelo i vjerovati da ono zna najbolje. Fokusirala sam se na komunikaciju s tijelom više no ikad i tako sam nastavila sve do sada, po pitanju hrane i po pitanju treninga. Nakon nekoliko dana razočarenja u sebe nastupilo je nekoliko mjeseci neizmjerne ljubavi prema vlastitom tijelu i izgradnje odnosa kakav nismo imali nikad dosad. Tijelo će znati kad mu je previše ili premalo. Tijelo će znati kad mu nedostaje nekih nutrijenata. Tijelo će znati kad mu treba aktivnosti ili odmora. Tijelo treba naučiti slušati. Tijelo treba prestati ignorirati, a nekad smo to u stanju činiti čak i godinama. Sebični smo. Puštamo raznim uvjerenjima i trenutnim ugodama da nam kontroliraju život, a da toga uopće nismo svjesni.

Iako sam sve ovo krenula osvješćivati još prije 5 godina, za mene su prvi mjeseci trudnoće bili test tijela za mene. I znate onaj osjećaj kad riješite test osrednjeg rezultata, ali je to u vašoj glavi petica kao kuća? Ili kad otrčite utrku daleko od prvog mjesta, ali ste u vašoj glavi pobjednik? E, tako bismo se trebali uvijek osjećati u odnosu sa svojim tijelom. Pobjednici, iako daleko od postavljenih definicija savršenosti. Najbolja verzija sebe. Ne izgledom, nego osjećajem, a njih ne bismo trebali zanemarivati.

Neizmjerno sam zahvalna na tome što sam trudnoću dočekala fizički i mentalno spremna, jer ovo nije period u kojem se smije naći imalo mjesta bilo kakvim poremećajima u prehrani ili previsokim fitness ciljevima. Ponovno sam osvijestila neke od starih saznanja. Ne trebamo se hraniti savršeno, ali trebamo biti svjesni onoga što unosimo u svoj organizam. Postoje bolji i lošiji izvori hrane, ali nije dobro u potpunosti isključiti niti jedan. Dogodit će se periodi u kojima će tijelo tražiti nešto izvan naših ustaljenih rasporeda treninga i menija. Ne trebamo zanemarivati te osjećaje, ali ne trebamo im se niti dugoročno prepustiti jer tad izlazimo iz okvira onoga što mu je zaista potrebno. Trebamo naučiti činiti ono najbolje za sebe: za svoje tijelo i za svoju psihu. Trebamo težiti njihovom skladu. Zapitajmo se kakva je naša komunikacija s tijelom i koliko puta smo ga ignorirali?

Ja sam se zaista samo probudila jednog jutra i osjetila ponovnu želju za jajima, posnim/zrnatim sirom, povrćem, whey proteinom, kikiriki maslacem, orašastim grickalicama, … nakon puna tri mjeseca potpunog zaobilaženja. Nikako ne smatram da su moji izbori namirnica jedini dobar izbor, ali trenutačno mojem tijelu najbolje odgovaraju, baš kao što su mi ranijih mjeseci više odgovarali ugljikohidrati, toliko da sam mogla doručkovati, ručati i večerati običnu rižu bez ičega, iako su to bili ekstremi. 🙂 Zaista samo treba biti svjestan svega što se nudi (svakako osvijestiti pojam nutrijenata i težiti nekom ravnomjernom unosu) i prilagoditi potrebama svoga tijela. Nikakve prisilne dijete i planovi prehrane neće dugoročno funkcionirati, u što god vas netko uspije uvjeriti. Tijelo se neće složiti.

Objava O odnosu s hranom i komunikaciji s tijelom pojavila se prvi puta na mindisthelimit.com.